Kao posljednji zadatak u našoj nehajnoj avanturi zvanoj CIMAJ, trebali smo organizirati još jednu akciju humanitarnog karaktera, ali ovaj put u suradnji s cijelom lokalnom zajednicom.
Na samom smo se početku usmjerili na pomoć onim najpotrebitijima, ali nismo znali što, kako niti kome. Ubrzo smo, uz pomoć predsjednika Mjesnog odbora Kaštel Štafilića, gospodina Luke Pere, dobili ideju da preko udruge za djecu s poteškoćama u razvoju „Naša dica“ koja djeluje na području Kaštela, a smještena je u K. Štafiliću, pronađemo najboljeg kandidata.
Karte su se brzo posložile. Budući da je jedna korisnica usluga Udruge ujedno i naša učenica, a živi u malom i trošnom podstanarskom stanu s roditeljima i još tri sestre, odlučili smo pomoći upravo njoj i njezinoj obitelji. Kao svaki pravi sanjar, zamišljali smo puno veću pomoć, no ubrzo smo postali svjesni svojih mogućnosti i odlučili se urediti spavaću sobu. Nekome sasvim malu i nevažnu, ali nekome najveću stvar na svijetu – vlastiti kutak.
U danima i tjednima nakon prvog sastanka, uslijedili su pozivi, mailovi, molbe i potraga za donatorima. Odlučili smo moliti lokalne poduzetnike, ali i veće firme s poslovnicom na području našega grada za pomoć. Također su se pomoći odlučili i djelatnici i učenici naše škole koji su malim novčanim donacijama potpomogli ovu akciju.
Nakon sklopljenih ugovora, trebalo je još samo krenuti. Prvi na redu bio je knauf. Hvala našem majstoru Dušku i našim vrijednim veterinarima koji su pomogli da materijal dođe na željenu adresu. Željeli bismo zahvaliti i gospodinu Mati Muselinu, vlasniku caffe bara „Gabine“ koji nam je velikodušno ponudio pomoć i posudio majstore čak i pod cijenu da njegov lokal ne bude završen na vrijeme za prve ljetne goste. Nakon postavljenog knaufa, nastupili su naši najvrjedniji učenici – mesari. Čim se spomenulo postavljanje laminata na pod pitali su: „Imate li ubodnu pilu?!“
Zaključismo, dijete je najbolje dati materi pa smo se držali po strani i pustili momke da rade. Postavili su pod, obojili i obrusili zidove i postavili drvenu lajsnu za što su bili nagrađeni onim što najviše vole – bogatim ručkom. Ubrzo zatim počeo je stizati i namještaj koji su djelatnici salona namještaja „Prima“ s osmijehom unijeli i sastavili. Sobi je nedostajao još samo završni „touch“!
Sobu smo uredili s mnogo volje, želje i ljubavi, ali ništa ne bi bilo moguće bez dobrih duša koje su nam pomogle u ostvarenju našega cilja. Ovim bismo putem željeli od srca zahvaliti Dariju Rogulju i njegovom „Intremontu“ na knaufu, Mati Muselinu i caffe baru „Gabine“ na onome što nam je bilo najpotrebnije – majstorima, „Kuli commerce“ na svom materijalu i alatu potrebnom za bojanje i brušenje zidova te najvećem donatoru „Prima“ salonu namještaja i dragoj Žani bez koje bi sve bilo mnogo teže, inače učenici prve generacije naše gimnazije što je dodatno zaokružilo cijelu ovu priču. U konačnici, ne bismo uspjeli bez cijele naše zajednice, gospodina Luke i udruge „Naša dica“, bez strpljenja i pomoći cijele obitelji naše učenice, ali i bez naših kolega, profesora, ravnateljice Marije Kezele i naših vrijednih učenika uvijek spremnih na akciju i pomoć drugima.
Kako je tekao cijeli proces, pogledajte u videu.
